petak, 3. veljače 2012.

Alkohol i jetra

Čašica na dan vodi u cirozu

Jetra je najveći organ u našem tijelu, teži 1200-1500 mg i čini pedeseti dio ukupne tjelesne mase. U djece je relativno veća te čini njezin osamnaesti dio. Smještena je u desnom gornjem dijelu trbuha i zaštićena rebrima.
 Gornji rub jetre projicira se u visini bradavica. Razlikujemo dva jetrena režnja: lijevi, manji, i desni, koji je šesterostruko veći.
Funkcionalna je jedinica jetreni režnjić ili lobulus. Jetra ima centralnu ulogu u metabolizmu bjelančevina, ugljikohidrata, masnih kiselina, vitamina i minerala, hormona, u produkciji žuči i detoksikaciji lijekova. Iz navedenih razloga jetru nazivaju «kemijskom tvornicom» našeg organizma.

Pauci na koži  (spider naevus)

Među najznačajnije kliničke manifestacije jetrenih bolesti pripadaju: opća slabost, malaksalost, gubitak apetita, žutica, svrbež kože. Poremećaj metabolizma vode i elektrolita manifestira se posljedičnom pojavom otoka trbuha i nogu. Kožne manifestacije čine paukoliki madeži na koži iznad nivoa bradavica, kontrakture tetiva i crvenilo dlanova. Zbog poremećaja u metabolizmu hormona, može se javiti uvećanje dojki u muškaraca, gubitak dlakavosti, smanjenje testisa i impotencija te gubitak menstruacije u žena. Oštećena jetrena funkcija dovodi do smetnji u zgrušavanju krvi koje se manifestiraju krvarenjem u kožu i sluznice. Zbog poremećenog optoka krvi kroz jetru štetni spojevi iz crijeva mogu direktno ući u krvotok i dovesti do poremećaja mentalnog statusa.
Laboratorijski parametri značajni za procjenu jetrene funkcije jesu: bilirubin, jetreni enzimi – transaminaze (AST i ALT), alkalna fosfataza (AP) i gama-glutamil transpeptidaza (GGT), koncentracija i sastav bjelančevina u krvnoj plazmi te čimbenici zgrušavanja krvi. Transaminaze postižu najveću koncentraciju u krvi u stanjima akutnog oštećenja jetre (nekoliko desetaka puta veću od normalne) i proporcionalne su s oštećenjem jetrenih stanica. AP i GGT su povećanje u kolestatskim bolestima jetre, u kojih imamo smetnje u otjecanju žuči. Uvećana AP u doba rasta i razvoja djece nije znak jetrenog oštećenja, već posljedica izgradnje kostiju. Izolirano povećana GGT osjetljivi je pokazatelj mikrosomalnih enzima u jetrenim stanicama, a najčešće je uvećana u oštećenju jetre alkoholom. U određivanju uzroka jetrene bolesti, nadalje, određujemo virusne markere, autoantitijela (antitijela usmjerena na vlastita tkiva), količinu željeza i bakra u krvi i urinu itd.
Od slikovnih dijagnostičkih metoda, najčešće koristimo ultrazvuk. Za kvalitetan pregled nužno je da ispitanik bude natašte, a dan ranije konzumira hranu koja ne stvara veće količine plina u crijevima. Nadalje se koriste kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MR).
Biopsija jetre jedini je dijagnostički postupak koji pruža izravan uvid u vrstu i težinu oštećenja jetrenog parenhima jer ne postoji pouzdana korelacija između kliničke slike i laboratorijskih nalaza te stvarnog oštećenja jetre. U današnje vrijeme najčešće se izvodi perkutana punkcijska biopsija pod nadzorom ultrazvuka.
Jetrene bolesti prema uzroku možemo podijeliti na:
• nasljedne metaboličke bolesti jetre uzrokovane poremećajima metabolizma bjelančevina, masti, ugljikohidrata, žučnih soli, bakra (Wilsonova bolest), željeza (hemokromatoza) te nedostatak enzima alfa-1-antitripsina,
• virusne hepatitise (A, B, C, D, E, G),
•oštećenja jetre uzrokovana lijekovima,
• alkoholnu bolest jetre,
• masnu jetru (masna jetra i nealkoholni steatohepatitis),
• autoimune hepatitise (primarna bilijarna ciroza i primarni sklerozirajući hepatitis),
• vaskularne bolesti jetre.

Žedna jetra

Alkohol je najvažniji i najčešći uzrok jetrene bolesti u zapadnome svijetu, odgovoran za 40-80% slučajeva jetrenih ciroza. Alkoholizam u cijelom svijetu predstavlja velik socijalno-medicinski problem, posebice zbog stalnog rasta broja registriranih alkoholičara. Količina konzumiranog alkohola i duljina pijenja alkohola dobro koreliraju s pojavom alkoholne bolesti jetre. Prosječnu potrošnju alkohola najbolje je iskazivati kao broj jedinica alkohola na tjedan (1 jedinica = jedna čaša vina, 270 ml 3,5-4% piva ili malena mjera žestog pića koje sadržava 37 ili 40% alkohola), pri čemu jedna jedinica alkohola sadržava sedam grama alkohola. Količina konzumiranog alkohola može se izraziti i kao broj grama alkohola na dan, a broj grama alkohola u nekom piću može se izračunati množenjem volumena pića u mililitrima s postotkom čistog alkohola u tom piću (žestoka pića = 40%, vino = 12%, pivo = 5%) i sa specifičnom težinom alkohola (0,8). Rizik za razvoj alkoholne bolesti jetre dramatično raste kod prelaska praga od 80 grama alkohola na dan za muškarce i samo 20 grama alkohola na dan za žene. Dokazana je povezanost između pijenja alkohola, razvoja ciroze i smrtnosti od ciroze. Prag količine konzumiranog alkohola potreban za razvoj ciroze iznosi oko 40 jedinica alkohola na tjedan, odnosno 600 kg kumulativne doze alkohola za muškarce i značajno manje - 150-300 kg za žene. Takva kumulativna doza postiže se konzumiranjem litre vina na dan kroz 20 godina. Međutim, nasljedna sposobnost metaboliziranja alkohola utječe na smanjenu ili povećanu osjetljivost pojedinca na alkohol. Taj je fenomen prepoznat pa bolesnik s jetrenom cirozom često postavlja pitanje: «Zašto moj prijatelj, koji je jednako pio kao ja, nije obolio od jetrene ciroze?»
Alkoholna bolest jetre dijeli se obično na tri stadija, i to: masnu infiltraciju, alkoholni hepatitis i cirozu. Ciroza je završna faza jetrene bolesti, obilježena potpunim poremećajem njezine strukture i funkcije. Uzroci ciroze mogu biti i druge jetrene bolesti, no najčešći je uzrok alkohol.
Osnovna je pretpostavka liječenja alkoholne bolesti jetre stroga apstinencija od alkohola.
Drugi su značajni uzroci jetrene bolesti virusi. Identificirano je ukupno šest virusnih hepatitisa koji uzrokuju jetrenu bolest kao prvu manifestaciju zaraze te čitav niz virusa koji, uz hepatitis, kao jednu od manifestacija bolesti, istovremeno, u jednakoj mjeri ili još više, zahvaćaju i druge organe.
Hepatitis A poznat je u narodu kao «zarazna žutica». Prenosi se fekalno-oralnim putem (prljavim rukama), a najčešći je izvor zaraze zagađena voda. Preventivne mjere uključuju pridržavanje higijene, a osobe koje putuju u endemske krajeve trebaju piti prokuhanu ili konfekcioniranu vodu i ne bi trebale jesti svježe voće i povrće.
Hepatitis B predstavlja značajan javnozdravstveni problem. Slika akutnog hepatitisa B varira od oblika bez simptoma pa do najtežeg oblika sa zatajenjem jetre. Ako infekcija perzistira duže od šest mjeseci, govorimo o kroničnom hepatitisu B. U neliječenih bolesnika, u kojih se virus aktivno umnaža, dolazi do razvoja jetrene ciroze unutar pet godina u 15-20% oboljelih. Nadalje, u tih bolesnika postoji visok rizik za razvoj raka jetrenih stanica.
Prevencija hepatitisa B uključuje osobne mjere zaštite od kontakta sa zaraženim materijalom, testiranje krvi, testiranje trudnica, cijepljenje te po potrebi pasivnu imunizaciju.
Akutni oblik hepatitisa C u većine bolesnika protekne bez simptoma, a bolest se otkrije slučajno. Problem predstavlja prijelaz akutnog u kronični oblik bolesti, s posljedičnom jetrenom cirozom i rizikom za razvoj raka jetrenih stanica. Za sada ne postoji cjepivo protiv hepatitisa C.
Uzročnik hepatitisa D naziva se još i delta - agens jer se radi o nepotpunom virusu kojemu je za replikaciju potreban virus hepatitisa B.
Hepatitis E ne prelazi u kronični oblik. Bolest se prenosi zaraženom vodom. Trudnice mogu imati teži oblik bolesti, koji može dovesti i do smrti majke ili ploda.
Hepatitis G tek je nedavno identificiran, naročito među bolesnicima koji su primali transfuzije ili su im transplantirani organi.
izvor: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/27/jetra.htm
Dr.sc. Brankica Mijandrušić Sinčić, dr. med.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.