subota, 8. prosinca 2012.

Hepatitis C


Procjenjuje se kako je danas u svijetu 200 milijuna ljudi zaraženo virusom hepatitisa C. Infekcija hepatitis C virusom (HCV) može uzrokovati akutni i kronični hepatitis (upalu jetre). Akutni proces, čija je osobitost kratko trajanje, obično je bez simptoma, a ako su simptomi prisutni obično nestaju unutar nekoliko tjedana. Akutna infekcija rijetko dovodi do zatajenja jetre i tipično prelazi u kroničnu, dugotrajnu upalu. Kronična HCV infekcija najčešće se sporo razvija te u mnogih bolesnika uopće ne postaje klinički prepoznatljiva ako se razvije kasnije u životu. Prosječno 20-30% kronično zaraženih osoba razvije cirozu jetre tijekom dvadeset do trideset godina trajanja upale. Kronična HCV infekcija najčešći je uzrok dugotrajne bolesti jetre.      


                                                                                
Uzrok: Hepatitis C uzrokovan je hepatitis C virusom (HCV). Nakon otkrića hepatitis A i B virusa krajem 1960-ih i početkom 1970-ih postalo je jasno kako se velik broj akutnih i kroničnih upala jetre ne može pripisati ovim dvama virusima. Stoga je postavljena pretpostavka o trećem virusu koji je nazvan "non-A non-B". Ovaj je mikroorganizam napokon identificiran 1989. godine kad je kloniran genom virusa i nazvan hepatitis C virus (HCV). Bolest je karakterizirana oskudnim znakovima i sklonošću progresiji u kronični oblik. Kod određenog postotka (20 do 30%) bolesnika razvija se ciroza ili hepatocelularni karcinom jetre. U ranim stadijima infekcije nije moguće predvidjeti da li će se infekcija sama proširit. Tako razina HCV RNK može biti prolazno nemjerljiva kod osoba koje će razviti perzistentnu infekciju, a može biti prisutna i 24 mjeseci kod osoba koje će se u konačnici "očistiti" od virusa. Stoga je neophodno da se u brojnim navratima utvrdi dugoročno nemjerljiva razina HCV-RNK i normalna razina ALT da bi se infekcija proglasila završenom. Karakteristična je visoka učestalost perzistentne infekcije HCV-om kod neimunokompromitiranih odraslih osoba, što upućuje na činjenicu da HCV ima jedan ili više specifičnih mehanizama kojim uspjeva izbjeći imunološki odgovor domaćina. Glavna posljedica infekcije je pretvaranje jetrenog parenhima u manje vrijedno, nefunkcionalno vezivo (tzv. fibroza), što može progredirati u cirozu, te znatno povećani rizik od nastanka hepatocelularnog karcinoma jetre. Ove kasne posljedice se javljaju u prosjeku nakon više od 20 godina od trenutka zaražavanja HCV-om. Kronični hepatitis C je jedna od najčešćih indikacija za presađivanje jetre u odraslih. Čini se, također, da bi mogao biti i glavni uzrok hepatocelularnog karcinoma na svjetskoj razini.                                                                                                                           Jesu li inficirani zarazni?
Hepatitis C je zarazna bolest i bolesnici je mogu prenijeti drugim osobama.                      

Prijenos bolesti:
Većina osoba zaraženih virusom hepatitisa C u Europi i Sjevernoj Americi dobije bolest intravenskim injiciranjem droga ili transfuzijama krvi. Prijenos virusa transfuzijama rijedak je nakon što su se krvni uzorci 1990. počeli redovito testirati na ovaj virus.
Rizični čimbenici za zarazu su:
- intravenska narkomanija
- transfuzije krvi
- seks s intravenskim narkomanom
- boravak u zatvoru duži od tri dana
- namjerne ozljede kože iz religijskih razloga
- ubod ili porezotina nanešena krvavim predmetom
- bušenje ušiju i drugih dijelova tijela (piercing) i inekcije imunoglobulina
Dijagnoza:
hepatitisa C postavlja se u nekoliko koraka:
Na temelju porasta vrijednosti dva enzima u krvi, AST i ALT, koje zovemo zajedničkim imenom aminotransferaze ili transaminaze posumnja se na nekroinflamatarni proces (upalu) u jetri.
Dokazivanje antitijela na HCV je prvi korak u specifičnoj dijagnozi hepatitisa C. Pozitivan nalaz znači da je čovjek nekada bio u kontaktu s ovim virusom. Inficirana osoba može "pobijediti" ovaj virus i eliminirati ga zauvijek iz svojega organizma, no antitijela mogu doživotno ostati prisutna. Ovaj "scenarij" se dešava u 20-ak % inficiranih.
Da bismo znali je li inficirana osoba eliminirala virus ili se on još uvijek stvara, kao u slučaju kroničnog hepatitisa, potrebno je napraviti test kojim dokazujemo upravo virus HCV u krvi. Ovaj se test zove PCR (prema engl. Polymerase Chain Reaction ili lančane reakcije polimeraze). PCR može biti kvalitativan i tada se određuje ima li virusa u krvi ili nema. Kvantitativan PCR je test kojim se određuje točna količina virusa, a iskazuje se brojem kopija u 1 ml krvi ili internacionalnim jedinicama u 1 ml krvi (IU/ml).
Sljedeći korak u dijagnozi je genotipizacija kojom se utvrđuje genotip HCV (vidjeti u "Postoji li više virusa hepatitisa C?").
Ultrazvuk jetre pokazat će nam postoje li fokalne lezije koje bi mogle ukazivati na razvoj karcinoma jetre ukoliko kronični hepatitis traje dovoljno dugo i nije se liječio.
Biopsija jetre pokazat će nam stupanj oštećenja jetrenog tkiva uzrokovanog hepatitis C virusom                                                                                                                                       Ko bi se trebao testirati na hepatitis C:
- osobe koje si injiciraju droge, uključujući i one koji su drogu injicirali jednom ili svega nekoliko puta prije mnogo godina
- osobe koje su liječene faktorima zgrušavanja s krvnim produktima napravljenim prije 1987. godine
- osobe koje su obaviještene da su primile krv od davaoca za kojeg se kasnije pokazalo da je zaražen/a hepatitisom C
- osobe koje su primile transfuziju krvi ili organ prije polovine 1992. godine jer je tada postao dostupan test za ovaj virus
- pacijenti koji su dugo na hemodijalizi
- osobe sa znakovima bolesti jetre (npr. abnormalni rezultati jetrenih enzima)
- zdravstveni radnici nakon mogućeg izlaganja virusu (ubod na iglu ili instrument, moguć kontakt s krvlju)
- djeca rođena od HCV-pozitivnih majki
Liječenje
:
Pacijenti s hepatitisom C trebaju se posavjetovati sa svojim liječnikom o najboljem obliku liječenja. Svi pacijenti nisu pogodni kandidati za terapiju i stoga je nužna procjena iskusnog specijalista. Glavni je cilj liječenja eliminacija virusne RNA iz krvi. Ukoliko se HCV RNA ne može otkriti u krvi šest mjeseci nakon završetka liječenja, to se naziva održivi odgovor (sustainable response), pokazatelj je dobre prognoze i može se nazvati ekvivalentom ozdravljenja. Kod bolesnika koji i ne postignu takav odgovor, terapija može usporiti napredovanje bolesti i oštećenje funkcije jetre i drugih organa.
Svi trenutni terapijski protokoli za hepatitis C temelje se na uporabi različitih pripravaka interferona alfa putem injekcije u mišić (imtramuskularno) ili pod kožu (potkožno, subkutano). Interferon alfa je prirodni glikoprotein kojeg stanice izlučuju kao odgovor na virusnu infekciju. Njihova je funkcija poticanja obrambenog odgovora protiv virusa.
Prevencija
:
Potreban je oprez i pridržavanje bazičnih higijenskih pravila kod svih invazivnih liječničkih ili stomatoloških zahvata. Medicinsko osoblje ima povečani rizik budući da često akcidentalno dolazi u dodir sa krvlju, koja je glavni put transmisije bolesti. Bilo kakvu prolivenu krv treba obrisati sa papirnatim ručnikom koji se odbacuje nakon uporabe,a da se koriste pri tom rukavice. Sa zavojem ili flasterom potpuno pokriti bilo koje mjesto gdje se zaražena osoba porezala ili gdje ima ranu. Stavite krvave papirnate rupčiće, mjesečne uloške ili druge okrvavljene zavoje u plastičnu vrćicu prije nego što ih odstranite.
Mada za hepatitis C ne postoje mjere specifične profilakse (cjepivo, serumi), prakticiranjem higijenskih mjera može se rizik zaražavanja ovim virusom svesti na minimalnu razinu:
Koristiti sterilan pribor kod tetovaže, piercinga ili intravenskog korištenja droga
Ne koristiti tuđe oštre predmete npr. britve, škarice, pribor za rezanje noktiju
Ne posuđivati svoju četkicu za zube
Koristiti kondome prilikom spolnog odnosa
Osoba zaražena hepatitisom ne smije:
Darovati krv ili druge tjelesne organe.
Koristiti iste injekcije s drugim osobama.
Koristiti iste osobne stvari s drugim osobama, kao što su četkice za zube ili žileti.

                                                 

                                                   
Akutni Hepatitis C

Etiologija:Inkubacija tj. period od ulaska virusa do pojave znakova bolesti, za hepatitis C iznosi prosječno oko 6 tjedana. Jedan od najmarkantnijih simptoma hepatitisa je žutica. No taj simptom vrlo često izostaje, posebice kod hepatitisa C. U samo 25-30% inficiranih HCV-om javljaju se simptomi bolesti. Oni su vrlo nespecifični i po njima se ne može zaključiti da se radi o upali jetre. U mnogim slučajevima osobe zaražene virusom hepatitisa C ne osjećaju se bolesnim, dok se druge osobe mogu osjećati kao da imaju slabiju gripu koja ne zahtjeva     liječenje.                                                                                                      
Klinička slika: Najčešći simptomi su umor, bolnost u gornjem dijelu trbuha, posebice s desne strane, mučnine, povraćanje, gubitak apetita, ponekad povišena tjelesna temperatura, bolovi u zglobovima. Zbog ovih netipičnih znakova bolesti, najveći broj oboljelih se otkrije posve slučajno, tijekom sistematskih pregleda, regrutacije, obrade nekih drugih bolesti i sl, i to uglavnom u fazi kroničnog hepatitisa. Mokraća nekih osoba može postati tamna, bjeloočnice i koža mogu postati žuti (žutica). Simptomi hepatitisa mogu nestati nakon nekoliko tjedana, ali to ne treba značiti da je i zaraza također nestala. Upala jetre može se ustanoviti analizom krvi, mjereći dva jetrena enzima (ALT i AST). Povećanje broja ovih enzima pokazuje određenu fazu oštećenja jetre.
Klinički tok: se razvija kroz 3 stadijuma a)preiketerusni stadijum b)stadijum žutice c)stadjum rekovalenscencije.                                                      a)Preikterusni stadijum počinje subjektivnim i prilično nekarakterističnim tegobama i traje svo do pojave žutice u ovom stadijumu bolesnici su najosjetljiviji u infektivnom pogledu.                                                        b)Stadijum žutice počinje pojavom vidljive obojenosti kože.Obično setek u ovoj fazi bolesti oboljeli obraća ljekaru.Iako i velike količine urobilinogena mogu ponekad dati zagastiji ton mokraći uobičejenu boju crnog piva u akutnom hepatitisu mokraća dobija tek pojavom bilirubinurije.                                  c)Period rekonvalescencije u toku trajanja žutice kad se subjektivni i klinički znaci bolesti u opadanju.Izvesni simptomi se mogu protezati i kroz ovaj stadijum, a potpunu histološku restituciju potrebno je nekoliko mjeseci do godinu dana.Trajanje reakonvalenscencije zavisi od nadoknađivanja izgubljene funkcije, smirivanja zapaljenskog procesa i uspotavljanje normalne funkcije u jetri. Akutni hepatitis C dijagnosticira se temeljem informacije o izloženosti virusu, simptoma (najčešće žutica, umor, mučnina), poznavanjem čimbenika rizika kod pacijenta, značajnim povećanjem jetrenih enzima (ALT povišen deseterostruko ili više) te prisutnošću anti-HCV protutijela.
Dijagnoza akutne bolesti može biti problematična jer anti-HCV protutijela nisu uvijek prisutna u vrijeme kad bolesnik razvije simptome i zatraži liječničku pomoć. Kod 30-40% oboljelih anti-HCV protutijela razvijaju se tek 2-8 tjedana nakon nastupa simptoma. U ovakvoj situaciji je potrebno testiranje prisutnosti HCV RNA jer je ovaj marker prisutan prije početka simptoma i tijekom cijele akutne bolesti. Drugi je pristup ponavljanje anti-HCV testiranja mjesec dana nakon početka simptoma.
Liječenje:  Većina istraživanja terapije akutne HCV infekcije koristi interferon-alfa. Zasad su najbolji rezultati viđeni kad je terapija započeta s 5 MU (milijuna jedinica) potkožno (subkutano; sc) svaki dan tijekom četiri tjedna nakon čega je nastavljeno s 5 MU potkožno triput tjedno tijekom dvadeset ili više tjedana. Trajni odgovor na terapiju (nestanak virusa) ovakvim je režimom postignut u zadivljujućih 98% bolesnika. Početna strategija svakodnevnih doza te uporaba relativno visokih doza lijeka mogla bi biti važan faktor za objašnjenje ovih rezultata. Niži terapijski odgovor zabilježen je u studijama u kojima se terapija daje svako drugi dan. Nije jasno mogu li se isti rezultati dobiti s pegiliranim interferonom, ali dosadašnji rezultati ohrabruju njegovu uporabu s istim početnim svakodnevnim režimom.


Hronični Hepatitis C


Etiologija:
Rizik od kronične infekcije nakon akutne bolesti uzrokovane hepatitisom C je visok. U većini studija 80-100% bolesnika ostaje HCV-RNA pozitivno, što znači da se je nukleinska kiselina virusa prisutna u krvi bolesnika te da je bolesnik i dalje inficiran; 60-80% bolesnika ima trajno povišene vrijednosti jetrenih enzima. Nakon što je virus u tijelu proveo šest mjeseci, njegov spontani nestanak je vrlo rijedak. Nije jasan mehanizam odgovoran za visok broj kroničnih infekcija. Možda ima veze s genetskom razmolikošću virusa i njegovom sklonošću brzom razvoju mutacija što dozvoljava izbjegavanje obrambenih snaga organizma. Za spontani nestanak virusa mogu biti odgovorne i osobine zaražene osobe, primjerice posjedovanje specifičnih HLA-DRB1 i DQB1 gena, velika količina neutralizirajućih protutijela protiv HCV strukturnih proteina, trajno postojanje odgovora posebnih imunoloških stanica (HCV-specifične CD4 T-stanice); spontani nestanak je češći i kod bijelaca koji tijekom akutne infekcije imaju nisku razinu virusa u krvi. Izgleda kako i djeca imaju relativno nisku ušestalost razvoja hronične HCV infekcije nakon izlaganja virusu. Svi pacijenti koji se zaraze virusom hepatitisa C i razviju akutnu infekciju ne razvijaju kroničnu bolest niti imaju dugotrajna značajna oštećenja jetre. Naprotiv, oboljeli od kroničnog hepatitisa C imaju agresivniji tijek bolesti i visok rizik od ciroze jetre, dekompenzacije jetre i hepatocelularnog karcinoma. Kronična bolest ne mora nužno uzrokovati ove posljedice. Nije posve poznato zašto se bolest različito ponaša kod pojedinih bolesnika
Klinička Slika: Većina oboljelih od kroničnog hepatitisa C nema nikakvih simptoma ili su simptomi blagi i nespecifični (ne ukazuju na neku određenu bolesti ili poremećaj). Najčešće se žale na umor, rjeđe na mučninu, gubitak apetita, bolove u mišićima i zglobovima, slabost i mršavljenje. Simptomi rijetko potpuno onesposobe bolesnika i može biti teško pripisati ih jetrenoj bolesti; inače nerijetko se ovakvi bolesnici strpaju u kategoriju depresivaca.Pored uvećane jetre uvećana je i slezena, postoji subikterus sklera ili kože, često postoje izraženi vaskulitsi sa krvarenjima po koži u obliku petehija.
Od labaratorijskih nalaza najviše se promjena događa na razvijen zapaljenski i imuniološki proces:ubrzana sedimentacija, obe transaminaze visoko aktivne, visoka gamaglobulinemija i hipergamaglobulinemija.
Dijagnoza:se postavlja na osnovu kliničke slike bolesti, labaratorijskih nalaza, imunoloških testova, najsigurnije pomoću histoloških promena u isječku jetre.
Kronični hepatitis C se dijagnosticira kad više od šest mjeseci postoje anti-HCV protutijela i povišena je razina jetrenih enzima. Testiranje HCV RNA pomoću PCR metode potvrđuje dijagnozu i postojanje virusa u krvi (viremija). Gotovo svim pacijentima s kroničnom HCV infekcijom dokazuje se prisutnost virusa u krvi.
Dijagnoza je problematična kod osoba koje ne proizvode anti-HCV protutijela jer im je imunološki sustav potisnut ili oštećen (imunosupresija). Stoga je preporučljivo obaviti HCV RNA testiranje osobama koje su kandidati za presađivanje organa, bolesnicima na dijalizi, osobama pod terapijom kortikosteroidima, oboljelim od agamaglobulinemije ili drugih imunosupresivnih bolesti. Dijagnoza je također škakljiva kod osoba koje proizvode anti-HCV protutijela, ali imaju još neku jetrenu bolest koja može dovesti do ozljede jetre, primjerice alkoholna bolest jetre, preopterećenje željezom ili autoimunu bolest. U takvim situacijama prisustvo anti-HCV može biti odraz lažno-pozitivne reakcije, prethodne HCV infekcije ili blagog hepatitisa C. Tada će HCV RNA testiranje pomoči potvrditi stvarno postojanje infekcije virusom hepatitisa C.
Liječenje:Za liječenje hroničnog hepatitisa primjenjuje se imunosupresivna terapija a tu spadaju:kortikosteroidi, a zatim azatioprin, merkaptopurin. Iako većina bolesnika s kroničnim hepatitisom C nema simptoma u vrijeme postavljanja dijagnoze, suočeni su s ozbiljnom zdravstvenom prijetnjom koja može imati značajne emocionalne i fizičke posljedice. Liječnici bi nakon dijagnoze kod pacijenta trebali uočiti znakove depresije te preporučiti odgovarajuću terapiju. Bolesnicima može mnogo pomoći komunikacija sa sličnim pacijentima u grupi oboljelih od hepatitisa C. Savjetovanje treba sadržavati informacije o mogućim načinima prijenosa i zaštiti drugih osoba; oboljele najčešće najviše zanima mogućnost prijenosa virusa seksualnim kontaktom i rizik za osobe u istom kućanstvu.                                    Razlikovanje akutne i kronične infekcije:Razlika između akutne HCV infekcije te novootkrivene kronične infekcije nije uvijek lako uočljiva jer obje grupe bolesnika mogu imati HCV RNA, protutijela na HCV i povišene serumske aminotransferaze. Promjena razine HCV i protutijela u odnosu na vrijeme mogućeg kontakta s virusom može pomoći. Ipak, u mnogim se slučajevima navodne okolnosti kad je pacijent mogao doći u kontakt s virusom moraju pretpostaviti istinitima. Simptomi također nisu pouzdan pokazatelj jer se pojavljuju u manje od četvrtine zaraženih. 

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.